Naš kamper paket je ovaj put otišao u Aziju. Točnije, tek na početku svog putovanja u Tursku. Na početku bih želio naglasiti da mi se optika na telefonu zamutila i sve fotografije su malo prašnjave. Na put sam krenula sama s djecom, na prvom dijelu puta pridružile su nam se sestra sa sinom i naša majka, putnica koja je prije nekoliko godina bila s nama u Bugarskoj. Prošle jeseni lutali smo područjem Tokaja i nismo mogli ući na zip line zbog vremena. Odlučili smo ga imati sada na putu za Mađarsku. Greška mosta. Zipka jaše, ali moja su djeca kao pauci i vjerojatno neće dostići ograničenje težine do osamnaeste godine. Opet smo otišli s dugim nosom, iako smo barem uživali u bovki koju je prvi put dovršila i kći Elizabet. Ona je tatina kći pa je cikala od veselja i vikala “brže”. :)
Navečer smo došli do popularnog jezera Tisa i proveli tjedan dana na plaži. Elizabet je taj tjedan imala rođendan pa je u slavlju uživala prvo s obitelji, a potom i s članovima kamperskog paketa. Jedan dan smo išli vidjeti jezero puno lopoča i kupali smo se ovdje nakon što smo pokupili krv komaraca kojih je ovaj put ovdje bilo jako malo... pa ne znam, meni dovoljno. Mama i njezina ekipa otišli su u petak, a dva automobila iz čopora Behaj i Garzonka (kasnije preimenovanog u Mrazák) došla su nas vidjeti u subotu.
Ostali dani s kamperima - projekt 740 km
Nakon dana provedenog na jezeru, gdje su klinci ludovali na čamcima na vodi, krenuli smo u pravcu srpskog Zobnatičkog jezera. Izbjegli smo prijelaz preko Rozske kroz luk i prošli kroz prijelaz Tampa. Pronašli smo prekrasno mjesto ispod drveća u blizini javne plaže s molovima uz jezero, gdje je zabava trajala do tri sata ujutro. Izgubio sam sat dok sam pokušavao baciti odrasle s mola, ali djeca su poludjela do mile volje. Posada Leštěnke krenula nam je nešto kasnije od planiranog. Odlučili smo da nastavimo do dna Srbije. Tu smo konačno parkirali kraj nogometnog igrališta, gdje su nam se pridružili Slovaci iz Martina, koji su također prespavali u ovom napuštenom selu. Djeca su igrala nogomet i jurila sa svjetiljkama. Pogled na kanjon ispod nas je bio prekrasan, a ujutro iza nas stigla je još jedna ekipa. Paket kampera bio je kompletan. 
Još 320 km su vozili stanovnici
Ujutro smo se htjeli okupati u rijeci, ali pristup do nje nije bio moguć, pa smo zahvatili vodu za piće iz bunara i starom cestom kroz kanjon krenuli u Bugarsku. Na srpsko-bugarskoj granici posade su, osim naše, prošle čistilište, jer su u automobilima u koloni bez klime imali 41 stupanj. Uspjeli smo malo zaobići kolonu i skratiti je, ali smo ipak ovdje proveli tri sata. Selidba do mora trajala nam je duže nego što smo prvotno planirali, jer nas je podstanar "Maco", koji se iz Albanije vratio u probleme, naizmjenično udarao putem. Mašina je sama sebi govorila da će raditi samo na određenim brzinama i psovao ju je Behaj kojemu je u Sofiji otpao auspuh... :-)) Specijalizirani servis za popravak auspuha zatvorili su nam na oči. Auspuh je otišao na nosač na zadnjim vratima, ipak idemo u Tursku, tamo će nam to netko popraviti. Htjeli smo prespavati na prekrasnom jezeru Iskar. Nažalost, izgleda kao ovdje na starom rukavcu Dunava. Sve je ograđeno, au prekrasnom Kamelot resortu s jedinom plažom na jezeru nisu nam dali spavati osim ako nismo gosti hotela. Tako smo se noću kretali krivudavim cestama do jezera Batak. 
Sljedeći dan - prešao 265 km
Ovdje je spavalo nekoliko kampera i kamp prikolica, ali kako se pokazalo ribiči. Bili smo umorni od prethodnog dana, pa smo unatoč lošem pristupu vodi kroz mulj ostali na ovom mjestu cijeli dan. Monika Elizabetce isplela je prekrasne pletenice. Sjenilo smo napravili s novim jedrima koja smo naručili iz Kine i pokazala su se. Nije bilo drveća, a djevojke nisu obraćale pozornost na vrelo sunce i izgorjele su. :-) Danju je bilo nesnosnih 38 stupnjeva. Osim našeg Mac kombija, ostale ekipe nemaju klimu u svojim automobilima. Stoga smo planirali sljedeći potez za večer također kako bismo izbjegli moguće konvoje na bugarsko-turskoj granici. Nije bilo kolona, ali smo vadili druge crne Petre. :-) Zabrinula su me pitanja na granici zbog činjenice da putujem sama s djecom bez majke, ali tijekom cijelog putovanja samo je jedan carinik stao. Prilikom pregleda carinik me pitao za elektroniku u autu i nije mu palo na pamet da u autu nemam televizor i električne cigarete. Zaboravio sam mu reći da imam dron i kad sam trebao otvoriti kutiju na stražnjim vratima gdje su mačeta i dron zurili u njega, skamenio sam se nakon iskustva u Švicarskoj. 
Tada sam skoro završio u basu zbog teleskopske palice. Na moju sreću, zainteresirali su ga jednokratni roštilji i kako nisu bili elektronički, propustio nas je. Nikoga nije briga za mačetu u Turskoj. :-)) Kamper "Běhej" s auspuhom na nosaču stražnjih vrata morali su iz nepoznatih razloga pregledati, srećom nisu našli ništa što bi im smetalo. Stan "Mrazák" bio je lošiji. Adu je putovnica istekla u studenom i to nije dovoljno. 100 eura za vizu je riješilo, ali mora napustiti Tursku u roku od 14 dana. Najgore je prošao kombi "Leštěnka". Ivan je zaboravio isprintati nadolazeću zelenu kartu, a prije no što smo je noću uspjeli izvaditi preko osiguravajuće kuće, dobro smo se oznojili. Odmah izvan granice dobili smo podatkovnu karticu za pristup internetu za 46€/10GB. Spavali smo u napuštenom parku u gradu Edirne, gdje nas je cijelu noć čuvao čopor lokalnih pasa. 
Karavana je prešla još 180 km
Putem je Behajev kamper odbijao isključiti ventilator. Ujutro smo ga pokušali isključiti, ali to je bilo izvan naših mogućnosti. Prvi cilj je pronaći servis gdje možemo zavariti auspuh i popraviti ventilator. U Turskoj, kao i na cijelom Balkanu, postoje područja gdje su službe zajedno. Zadnji put sam ga koristila prošle godine u Albaniji. U Edirnu smo također našli upravo takav prostor i mehaničari su nas počastili, počastili čajem i popravili Behaj za smiješne novce u odnosu na ono što bismo platili kod kuće. Šteta što nisam imao više vremena da sredim i Mac. Meni bi bilo duže i morala sam vratiti djecu iako imam dva mjeseca godišnjeg odmora. Maco i Leštěnka su otišli na more tražiti mjesto za noćenje, a Běh i Mrazák su došli k nama navečer. Uočili smo lijepo mjesto ispod drveća, nažalost bilo je na litici s koje nismo mogli ući u vodu. Na kraju smo parkirali na samoj plaži gdje su bili i drugi kamperi, iako po ovoj vrućini bez drveća to nije bila pobjeda. Također, imamo jedra. U večernjim satima nalet komaraca iz obližnje rijeke. Hmm, ja sam to ovdje malo drugačije zamišljala, iako nam je bilo drago što smo konačno uz more.
12. dan - stanovi za još 150 km
More s postupnim pristupom. Voda je topla kao čaj, a vani u hladu 42 stupnja. Ovdje smo proveli cijeli dan. Opet večernji transfer zbog temperatura do mjesta kod svjetionika nakon što nismo uspjeli doći do plaže koju smo tražili zbog zatrpane ceste. Netko je već stajao na lijepom mjestu i više nije bilo mjesta. Pa smo se vratili na plažu i parkirali pet metara od ležaljki.
13. dan - prijeđeno 50 Km
Ujutro prekrasno buđenje tik uz more, bistra voda. Okupali smo se, ali smo odlučili ne ostati ovdje. Željeli smo pronaći lijepo osamljeno mjesto gdje ćemo biti sami. Na karti smo pronašli sporedne putove do mora. Ako idete u Tursku, trebate znati jednu stvar. Sporedne ceste su sve makadamske, vrlo prašnjave i često vrlo strme. Naša kola su fajteri, ali ponegdje bi se i moja stara Micina oznojila, a kamoli naše dvije prednastupe i dva bisa. Maco se popeo na strmo brdo i šteta što nemam ni fotku ni video od toga. Napokon smo došli do mjesta gdje se nije bilo moguće sresti, ali je s druge strane bio asfalt. Tako smo sve obišli oko 20-ak km, iako smo od lijepe plaže udaljeni svega 30-ak metara zračne linije. Nakon parkiranja, odlučili smo automobile staviti pod drvo. Tlo mi se nije činilo dovoljno čvrstim pa sam rekao da ću samo ja prvi ući unutra pa da me netko mora izvlačiti ako ostanem tamo. Dobra intuicija. Ostao sam tamo. Moj kamper "Mac" sat vremena smo otkopavali po žarkom suncu i odvlačili ga s dva auta. Naravno, sve smo to znojili sa opečenim koljenima od vrućeg pijeska. Snaga čopora je neukrotiva. 
14. dan - kamperi su vozili još 83 km
Nakon cijelog dana na plaži, navečer smo se preselili pored mosta preko Dardanela na lijepu plažu punu ljudi koji su postupno odlazili i bilo nam je drago što smo konačno dobili mjesto ispod drveća. Veselili smo se jutarnjem kupanju i sjedili s dečkima do kasno u noć uz aute. U jedan ujutro došla je policija reći da ne možemo spavati ovdje i da imamo 15 minuta da se spakiramo i odemo. Kada smo ih zamolili da nam daju savjet gdje da spavamo u blizini, poslali su nas u centar obližnjeg grada da tamo prespavamo. Policajac koji nam je pokazivao mjesto na karti izgledao je kao da kartu vidi prvi put u životu, a kada ju je zumirao na telefonu bio je sve bliže zemlji, da bi nakon neko vrijeme smo bili skoro na zemlji. :-))) Pa smo prvo otišli do kampa koji smo našli na karti. Ovdje su nam rekli da kamp postoji, ali će nas smjestiti tek ujutro i ne možemo spavati prije kampa jer je to zaštićeno područje. Tako smo pronašli mjesto u gradu koje je bilo označeno znakom "kamper". Bilo je tri sata ujutro, a domaćini su sjedili u susjednom lokalu. Otišli smo pitati možemo li ovdje spavati. Priča se da tamo obično parkiraju kamperi. Ok, idemo na pivo. Odgovor. Odaberite tamo iz hladnjaka. Koliko to kosta? Ne zna, to je lokal njegovog prijatelja i on trenutno nije tu. Ostavite cca 1€ za pivo...
15. dan - prijeđeno 63 Km
Ujutro nakon prelaska grada vidjeli smo mjesto gdje nas je policija poslala. Hmmm, bilo je na suprotnom kraju od onoga što su nam pokazali na karti, uz more i sa drvećem. Možete ga pronaći na karti. Nema veze. Preselili smo se u obližnju luku i autom za cca. 10.- € prešli smo Dardanele do grada Canakkale. U luci smo se fotografirali uz Trojanskog konja iz filma s B. Pittom, a djeca su se igrala u parku pod drvećem u hladu. Naša potraga za lijepom privatnom plažom i dalje je bila neuspješna. Putem smo opet našli prečicu, gdje smo se ubrzo vezali i grdili jedni druge jer smo malo prije oprali aute u autopraonici. Bespotrebno.:-/ Na kraju smo se zbog visokih temperatura usidrili uz cestu s koje je pristup plaži bio moguć samo uz konop koji je Mišo razvukao iz auta. Na plaži nam se obratio stariji Turčin i savjetovao nam lijepo mjesto gdje bismo imali bolji pristup za djecu. Slučajno sam i ovo mjesto imao označeno na karti. Ovdje smo u toplom moru čekali do večeri, a zatim smo za nekoliko eura imali vrlo ukusnu večeru u lokalnom restoranu. Nakon toga smo se vozili još 20 km po makadamu i na kraju nas je čekao kamp tik uz more ispod drveća. Sve super, cijena 17€ po noći, jedino su večernji komarci pokvarili cijeli dojam. Na kraju smo ostali ovdje četiri dana. More sporo i konačno osvježavajuće temperature i kristalno čisto. Vlasnici su jako ugodni, svaku večer prskaju stabla protiv komaraca, nažalost nije puno pomoglo. Nedaleko od kampa nalazi se navodna Ahilejeva grobnica, pa smo po vrućini otišli tamo pogledati. Tamo nema ničega, samo kamen i neka rupa u zemlji. Leonardo i ja igrali smo odbojku u zalazak sunca. Ovdje je bilo super. 
19 . dan - Kamperi su prešli 310 km
Idućih nekoliko dana proveli smo na prekrasnoj plaži s besplatnim suncobranima i ležaljkama na takozvanoj praznoj plaži samo za nas. Prvi dan je bilo i valova i bilo je glisera. Velika greška što niste otišli tamo pitati. Tamo je bio jedan Bugarin koji ima školu za uzgoj mačaka i mogao sam se provozati. Idućih dana vjetar je ipak prestao. Nakon četiri dana odlučili smo da ne idemo dalje jer su ovdje već bile nepodnošljive temperature. Ponestajalo mi je vremena pa smo se dogovorili da pogledamo otok Thassos. Trajekt ne bi trebao biti preskup i zapravo smo na putu za Sitoniju, a ja idem kući. Usput smo posjetili i Troju, ali ovdje se zatvaraju brzo ili u 19:00. Bebe su htjele doživjeti turske tržnice pa smo stali u centru Canakkalea, ali u 21 sat sve je već bilo zatvoreno što je bilo veliko razočaranje. Čudno je da u Turskoj nema života noću, kao u drugim primorskim zemljama. Nastavili smo preko ogromnog Dardanelskog mosta prema tursko-grčkoj granici, gdje su me carinici pitali jesam li dobar momak da budem sam s djecom. Bila je dosta zgodna, pa ako ju je zanimalo, trebala me direktno pitati... :) Nismo stigli do trajekta i parkirali smo se uz more na lijepom parkingu. 
20. dan - prijeđeno 120 Km
Ujutro nam je policajka rekla da ne možemo ovako kampirati u Grčkoj. Primijetili smo da ljudi spavaju u autu pored nas, a šator je bio postavljen ispod drveta. Ona da je to u redu, da je zabranjeno spavati u autima kakve imamo. U REDU. Idemo često u Grčku i s tim se još nismo susreli, nadam se da nećemo uskoro opet. Preselili smo se u luku u Keramotiju, gdje smo se praktično ukrcavali na trajekt gotovo neprekidno i bili na Thassosu za 40,-€ po posadi u sat vremena. Na moru su bili valovi i dosta smo se ljuljali. Nakon slijetanja otišli smo do najbliže plaže Marble beach kojim putem? Prašnjav i polomljen. Plaža je suncobran sa barom, tirkizno more, bijeli pijesak i valovi. Jednostavno kičasta grčka ljepotica. Djeca su također cikala od sreće. Imali smo automobile ispod drveća, ali nakon što smo u baru pitali možemo li ovdje spavati, rečeno nam je da, nažalost, ne. Priča se da se zbog požara koji se upravo događaju na Rodosu pooštravaju pravila za kampiranje. Tako smo se navečer preselili na plažu Paradis, gdje su vatrogasci imali svoje mjesto iznad plaže i nisu nam ništa rekli o divljem spavanju. 
21. dan - Prijeđeno 30.- km
Kako smo doznali, dio ove plaže je FKK, tako da je super i bilo je fantastičnih valova na kojima smo svi uživali, a Leonard je čak nekoliko valova zajahao na bodyboardu. Sljedeće jutro dočekalo me neugodno iznenađenje u vidu puknuća gume. Sa sobom imam pribor za popravak kvarova, ali nemam pokvareni pribor za elektron. Vatrogasci su nas pitali je li to moguće popraviti na otoku, ali nažalost samo na kopnu. Cool. Na putu kući radije moram krenuti jer je veliki rizik ići na put od 1400 km s rezervom ili idem sama s djecom. Ostatak čopora i dalje ostaje ovdje. Pa ovo me čeka za dva dana. Sada smo još htjeli vidjeti lagunu Giola, koja je oko mora u stijeni. Na putu do nje vidjeli smo lijepu plažu Livadi, gdje nam je Njemica u kamperu rekla da je proputovala cijeli otok, ali ovo je najbolje mjesto. OK, pogledat ćemo Morsko oko navečer i ako ne budemo mogli tamo spavati, vratit ćemo se ovamo. Oko je zapravo bazen u stijeni dubok tri metra u koji možete skočiti s različitih razina stijene. Uskočili smo svi, pa tako i Elizabet koja je tijekom ovog boravka već naučila malo plivati. Ovdje se nije moglo spavati pa smo se vratili na plažu Livadi i navečer sjeli kraj auta. Sutradan nas čeka dvodnevno putovanje kući.
22. dan - put kući - 985 km
Nakon tri prekrasna tjedna, došlo je vrijeme za povratak. Nakon doručka okupali smo se i pozdravili s ostatkom čopora te krenuli put kući. Djeca su na trajektu hranila galebove iz ruke i uživala makar im je vrag bio u ruci. Na kopnu sam stao na servisu koji sam primijetio na putu do trajekta. Mehaničar mi je objasnio da oni to ne rade, ali mogu skinuti gumu i odnijeti je u obližnje selo gdje to netko radi. Trebat će cca. sat. Super, nisam to očekivao. Za sat i pol sve je bilo gotovo i Medvídek je bio obučen. Sve za 70€. Bio sam sretan i krenuo u pravcu Bugarske jer smo kupili bugarsku autocestu i uštedjet ću na cestarinama u Grčkoj i Makedoniji. Niti nakon 50 km počeo sam osjećati da me nekako vozi prednji dio auta, ali bio sam na mjestima gdje nije sigurno stati. Stao sam na prvom mogućem mjestu i probušio prednju gumu i, što je najgore, zbog vožnje na probušenoj strani guma je bila spljoštena. Pa ništa, ako nije drugi disk, sredit ću ga .... neću popraviti, šarafi su toliko zategnuti da ih ne mogu odvrnuti. Moram ići na servis. Napumpao sam gumu kompresorom koji uvijek imam sa sobom i nastavio. U malom selu našao sam otrcanu benzinsku pumpu s natpisom "pneu servis" i "Taxi". Ovaj vlasnik, koji mi je odmah došao kad je vidio meku gumu, valjda je majstor za sve u ovom selu. Čak i uz pomoć duge pećnice, imali smo nešto posla da otpustimo vijke. Popravak bušenja nije bio problem, problem je bočna stijenka gume. Pa probat ću pažljivo proći i ako pukne zamijenit ću rezervu, šarafi su već olabavljeni. Vozio sam manje od 20 km i dok sam stajao na vrućem asfaltu na raskrižju, pukla mi je guma. Odmah na raskrižju sam ga prebacio na pričuvu i, nadajući se da mi se opet neće probušiti, krenuo prema kući. Bila je subota navečer i ne mogu nigdje kupiti novu gumu do ponedjeljka. Vukla sam koliko sam mogla i djeca su mi divno pomogla. Prisjećali smo se odmora na Balkanu, kada smo još bili četvrti razred, kada smo bili u manastiru Rila, koji smo sada proveli koliko i Nacionalni park Pirin. Leonard nam je usput pripremio fantastične hamburgere, a zajedno smo svirali i pjevali slovačku repu. Grčko-bugarska granica bez većih zastoja te također bugarsko-srpska granica gdje smo proveli tri sata na spuštanju. Noću, kad su djeca već spavala, izvukao sam ga sve do srpsko-mađarske granice, ali i u jedan ujutro bila je kolona. Bilo mi je dosta i mislio sam da ćemo spavati ispred granice i prijeći je ujutro.
Nevolje na mađarskoj granici
Ujutro sam se probudio u 5 sati, a prijelaz sa srpske strane bio je prazan. Cool. Na granici je carinik letimično pogledao putovnice i pustio nas dalje. Kažem si, super za ručak, u miru smo doma. Hmmm. S mađarske strane carinici su se vjerojatno dogovorili da će testirati koliko ljudi mogu podnijeti. Ispred nas je bilo osam automobila i tu smo proveli dva sata. Svaki ostaviti da odstoji cca. 00 min. Nisu radili ništa, sjedili su i pušili. Pustili su te da ugasiš motor i čekaš. Slovaci koji su išli na jug pitali su nas što se događa na srpskoj strani jer su tamo stajali šest sati. Kažem da su nas odmah pustili na srpski. Rekao mi je da su ih Mađari odmah pustili... Super, netko im ovdje vodi račune, a narod opet plaća. Muka mi je kako se obični ljudi koji su carinici uvlače u takve gadosti. Nema veze. Od granice, cesta je išla glatko sve do kuće, nijedna druga guma nije bila prazna, a Medvídek nas je odvezao cijelim putem kući u dobrom zdravlju. Već se veselimo sljedećoj avanturi...
SAVJETI ZA IZLETE I SMJEŠTAJ U BLIZINI
Kampiranje u Turskoj i Last Minute
Kamper kroz Poljsku-Češku-Slovačku
Komentari
Dodaj novi komentar